StoryEditor
PIŠE JELENA VELJAČA

‘Sve je tako nabrijano, ljuto i opasno da se bojim više imati mišljenje!‘

‘Kako je moguće da imamo snage da se nakon svega što smo prošli proteklih mjeseci, svađamo oko bilo čega?‘
Ilustracija
 Vesna Veselić
Objavljeno: 28. lipanj 2020. 17:25

Tako se sve čini polarizirano, nabrijano, ljuto i opasno da se bojim više imati mišljenje. Novak je zločinac, Srbin, heroj, dobrotvorac, antivaxer i čovjek koji je donio koronu u Zadar. Istovremeno je broj jedan modernog tenisa, vegan, čovjek koji duboko razumije ekosustav i voli životinje, Hrvate i svoju obitelj, skroman, ponizan, bahat i bezobrazan. Želimo da se ispriča, ne mislimo da se treba ispričavati. Grafiti su dokaz hrvatske zaostalosti, ali postoje i grafiti potpore. A to je “samo” Novak Đoković. Beroš, Božinović, Alemka, Covid, Đikić, Radman, Igor Rudan, Bill Gates standardno, pravo na pobačaj dakako, zastave za Hod za život, narodnjački klubovi i kazališne premijere također su mjesta neopisivih sukoba.

Jeste li i vi na rubu toga da vam je dosta mišljenja doslovno bilo oko čega? Toliko su me iscrpili tabori ispravnih stavova o ženskom tijelu, ženskom moralu, nošenju zaštitnih maskica, trajanju imuniteta koji se stječe prebolijevanjem korone, prijavljivanjem ljudi koji ljube druge ljude, izborima na kojima bismo trebali glasati za HDZ jer će se inače desiti katastrofa koju ionako već živimo, izborima koji djeluju kao da ih je pisao neki beskrajno ulijenjen scenarist (pronalazim se u tom opisu, ali odbijam preuzeti krivicu) koji toliko leluja u karakterizaciji likova da se prosječno (ne)zainteresiran gledatelj može zabuniti oko strastvenih stavova osobe A i u potpunosti je pomiješati s osobom B, pa čak i C. I kao da 2020. nije bila dovoljno naporna sama po sebi s pandemijom tog nekog suludog virusa čije se podrijetlo ne usudim više jednoznačno ustvrditi u kolumni, jer ako napišem da je kriv šišmiš, bojim se probuditi tek usnuli tabor teoretičara zabluda, pardon, zavjera, koji će mi rado i usred noći pokazati Kinu na mapi ravnog svijeta koju kornjača drži na svojim leđima.

Čak i najizdržljiviji od nas, a to su posve sigurno majke koje su preživjele homeschooling fazu za vrijeme karantene, nemaju snage pratiti izbore u Hrvatskoj, koji su iz apsolutno nikome na cijelom svijetu, pa čak ni Željki Markić, jasnih razloga počeli razgovorom o pobačaju, kao da u ovom trenutku nema važnije stvari oko koje bismo se trebali posvađati, povući debelu bijelu liniju (igra riječi nije namjerna) na nekakvom izoliranom terenu nekad davno, u doba kad se isto nismo voljeli, ali smo bili manje umorni, rezerviranom za muzičke festivale od kojih me prolazila jeza i prije fatalne šišmišove juhe, i podijeliti se u dvije skupine za masovnu igru graničara.

Kako je moguće da u ovom trenutku kad se još uvijek oporavljamo od nedostatka D vitamina, međusobnog optuživanja oko načina na koji smo nabavljali hranu za vrijeme zaključanosti u gradu razrušenom od potresa i sličnih bizarnosti, bilo kojem televizijskom uredniku padne na pamet da nam je važno što netko misli o tome kada točno počinje život, od prvog poljupca koji će dovesti do slučajnog seksa bez zaštite (je li bolje ući u benzinsku kupiti kondome ili ne ući u benzinsku bez maske, rukavice i dezinficijensa moglo bi postati ključno pitanje izbora za desetak godina, ako ne i tema referenduma vrijednosti od 50 milijuna zlatnih poluga) ili od trenutka kad majka prvi put, iako je obećala samoj sebi da to nikada neće učiniti, za vrijeme svih onih roštilja na kojima je bila kao nemajka među djecom koja su joj jako išla na živce, ali ih je trpjela jer je takva dogovorena socijalna konvencija, zaurla na svoje dijete glasom kojeg se ne bi posramio ni naš pokojni i nikad prežaljeni profesor Crnković, tonom koji prebacuje rampe svih pozornica svijeta, urlikom ranjene zvijeri koja više ne može nikoga odgajati ni podnijeti, pa ni sebe samu, ni svoje vlastito dijete koje voli više od svega.

Kako je zapravo moguće da imamo snage da se nakon svega što smo svi skupa prošli proteklih mjeseci svađamo oko bilo čega, bilo što jedni drugima zamjeramo i zabranjujemo, imamo stavove što bi netko trebao, morao i kako? U potpunosti bez ikakvog stava o teniskom turniru koji se odvio u Zadru, što će se ispostaviti mnogo veći moralni problem od orgijanja po narodnjačkim klubovima tri i pol svemirske mikrosekunde od fotografija mrtvačkih kamiona iz Bergama, ali umorna kao da sam osobno žrtvovala svoj teško zarađeni profesionalni imidž kao članica tima prve linije kriznog stožera zbog jeftinih političkih bodova stranke koja će ionako pobijediti na izborima jer neki su scenariji već odavno napisani i nema tog edita koji ih može spasiti kao što nema ni tako talentirane sobe koja može spasiti ovaj narod, došla sam na piće s kolegicom koja tvrdi da “ne postoje dvije osobe u ovom javnom prostoru koje imaju oprečnije stavove od nas dvije”. Nisam sigurna da bih nas tako definirala, ali svakako smo ideološki, vjeroispoviješću i pogledom na to što feminizam može učiniti za ljubavnu vezu različite.

Ipak, volimo se još iz vremena kad je igrala jedan lik koji sam napisala prije sto života koje smo proživjele i četvero djece koje smo rodile, i duboko poštujemo te različitosti, toliko da nikad ne razmišljamo o njima, dopuštajući jedna drugoj da vjeruje (ja njoj) i prostači u prometu (ona meni).

Ne znam zašto tvrda kohabitacija malog naroda igrom slučaja naseljenog na dosta OK mjestu na planetu ne može izgledati kao to piće: zabavno, velikodušno, liberalno i puno ljubavi, pa čak i prema odlukama i stvarima koje nam specifičnosti naših duša i odgoja ne dopuštaju da razumijemo. Moramo li se vrijeđati, braniti, brojati gdje smo bili i točno kada, koje godine i u kojem trenutku, kome je veći i tko ga uopće ima pravo imati, moramo li se poništavati da bismo zavladali? Ne možemo li sad, na tren, dok još nije životno ugrožavajuće, samo piti neko piće tijekom ljetne večeri i voljeti se bez obzira na to kako se nazivamo, što želimo biti, kad ionako ne znamo što ćemo postati jer, kao što smo kroz zajedničku svemirsku lekciju mogli, a možda i trebali naučiti, to, koliko god to bilo frustrirajuće, ne ovisi očito samo o nama. Pa možda da pronađemo slobodu u ljubaznosti kad smo se svi zajedno već prešutno odlučili dogovoriti da se igra svijeta nastavlja? 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. lipanj 2020 23:08