StoryEditor
NOVI FILM

Revolucionarna priča o udanoj ženi u lovu na muškarce: Najbolje su joj jednokratne veze...

To što vas priča drži intenzivno zahvaljujemo odličnom scenariju L. Barić, koja je zakoračila u prostore potpuno nepoznate našem filmu

Prva scena koja vam se jako usječe u filmu “Tereza 37” je ona u kojoj naslovna junakinja (Lana Barić) leži na krevetu u donjem vešu na leđima, zatim se preokrene, a iza nje ostane poveći krvav trag na posteljini. Tereza ustane, ode u kupaonu po nešto čime će isprati neugodnu mrlju i zatim radnja ide dalje.

Nema tu histerije, zapomaganja, očito je to nešto na što je žena već navikla, što nam se potvrdi i malo kasnije u ginekološkoj ambulanti. Liječnica (razigrana Arijana Čulina) je upozori da prestane pokušavati zatrudnjeti, ovo je već četvrti put da je pobacila plod, a zatim joj u šali kaže da pokuša promijeniti partnera. Tereza ima muža Marka (Leon Lučev), on je kuhar na prekooceanskim brodovima i ništa ne sluti o dramama svoje žene.

Dok ona šutke podnosi svoju nesreću i izmišlja razloge zbog kojih joj je liječnica dala bolovanje, muž boji sobu koja je vjerojatno namijenjena prinovi, jednom kad se ta pojavi: ni tu nije po njenom, Tereza je htjela žute zidove, a on je odabrao plavu boju.

Minimalizam

Film se jako dobro snalazi u tom izlaganju u elipsama, scena na krevetu majstorski je primjer minimalizma koji zapravo sadrži bogate dramske naslage, a takvih je primjera bezbroj. Recimo, po izlasku iz ambulante do nje se dokotrlja naranča, ispala je iz torbe starice koja se upravo onesvijestila na pločniku, junakinji je to nekakav znak pa je ponese sa sobom i stavi na istaknuto mjesto u stanu.

Kamera je pokaže kad se god za to ukaže prilika, no jednom je više tamo nema, Marko ju je bacio jer je već bila gnjila.

Tereza mu očito nije ni pokušala objasniti što joj taj komad voća predstavlja, a nije ni mogla jer bi mu morala priznati svoju četvrtu neuspjelu trudnoću.

Među njima su odnosi naizgled idilični, ali oni zapravo jedno drugom malo govore o sebi, za što kasnije još u nekoliko navrata dobijemo potvrde.

Zbog čega Tereza tako uporno želi dobiti dijete? Kao prvo, za većinu žena to je prirodni poriv, a kao drugo, svuda oko nje plodnost se smatra vrhunskim ispunjenjem ženskosti. Njezina sestra (Ivana Roščić) ima ih troje, često je živciraju, ali se na njih baš i ne žali. Čak i atraktivna susjeda, koju pogrdno nazivaju kurvom, ima kćer i kad je otprati u školu prepušta se potrazi za klijentima.

U takvom svijetu Tereza je očito građanka drugog reda, teško je reći da li zbog vlastitog ili muževljevog biološkog poremećaja, no na to ona ne želi pristati. Šaljivu primjedbu liječnice da pokuša s drugim partnerom shvatila je krajnje ozbiljno i čim joj se muž zaputi za Brazil, Tereza započinje seksualno eksperimentiranje.

“Babycheck”

U okvirima domaće kinematografije – pa i stranog filma – to je revolucionaran koncept. Vidjeli smo dosad na desetke filmova i drama u kojima muškarci iz dosade pretražuju imenike svojih mobitela kako bi našli nekoga s kime će se zabaviti, no da to radi žena, na to nismo navikli.

Istina, Tereza ima dobar razlog, pažljivo provjerava “babycheck”, kalendar svoje plodnosti, i kad su za to povoljni dani ona kreće u lov. Ipak, ponekad je prilično bezdušna, čak i kad joj se muškarac dopadne i ona njemu, hladno ga otpili čim ustanovi da nije zatrudnjela. Najbolje su jednokratne veze, s konobarima ili slučajnim udvaračima na plesu, u očaju posegne i za nekadašnjim znancima iz škole, ali sve je to put prema dolje koji jednom mora loše završiti.

To što vas priča drži intenzivno zahvaljujemo odličnom scenariju Lane Barić, koja je zakoračila u prostore potpuno nepoznate domaćem filmu, a pritom je sebi stvorila ulogu kakvu joj dosad nisu ponudili. Znamo je kao patnicu iz tjeskobnih drama “Šuti” i “Ti me nosiš”, no ovdje je malo drukčija situacija: isprva vam se čini da se ponavlja stara matrica dok glumi ženu koja je četvrti put pobacila, međutim, kad odluči prekinuti taj niz, mora promijeniti i ponašanje.

Nikoga neće zavesti snuždenim izrazom lica, pa postaje zavodljiva, počinje se šminkati i uređivati, tako da bez problema mijenja seksualne partnere. Glumica je pokazala zbilja impresivan raspon i šteta što ove godine nije bilo pulskog festivala (onaj u rujnu više se ne računa, ionako ga je motovunski preduhitrio ovom izvanrednom projekcijom), jer bi dobila i treću Zlatnu arenu, ovaj put za ulogu koja joj je najslojevitija u karijeri.

Izvrsna podjela

Film završava pjesmom Gigiole Cinquetti “Nisam dovoljno odrasla”, kojom je pjevačica pobijedila na San Remu kad je imala samo 16 godina, to ima i dodatno značenje u radnji, koje ćete shvatiti nakon gledanja “Tereze 37”, no zadržimo se na riječima tog nekad super popularnog šlagera: tko nije dovoljno odrastao, junakinja koja nezrelo ulijeće u kratkotrajne seksualne veze, ili društvo koje joj nameće da mora postati majka kako bi je priznalo kao punopravnu članicu?

Još se najbolje postavlja njezina prijateljica (Marija Škaričić), koja o djetetu i ne razmišlja, daje otkaz na poslu i seli se u Berlin s novim dečkom: bolje i takav rizik nego životarenje u ksenofobnom gradu uz more, gdje te ogovaraju i namjerno drže na margini.

Glumačka podjela je u cjelini izvrsna, scenarij je daleko iznad domaćih standarda, a odlična je i režija Danila Šerbedžije koji u ranijim filmovima (“Sedamdeset i dva dana”, “Oslobođenje Skopja”) nije dao naslutiti da ima sluha za ovako diskretan i višeslojan prosede.

Direktor fotografije Mirko Pivčević vjerojatno bi se s nekim manje discipliniranim redateljem ohrabrio i na snimateljske parade, no toga u “Terezi 37” nema: izbjegavalo se turističke razglednice, uostalom vrlo uvjerljive lokacije našli su u Splitu 3, koje su na granici neuglednosti i ekspresivnosti. Nesumnjivo, odlično zaokružena drama koja bi u kinima (ukoliko se ta uskoro otvore) mogla privući solidan broj gledatelja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
31. srpanj 2020 09:26